Išli smo na ekskurziju krajem septembra, vreme je bilo divno, blago sunce i odsustvo oblaka, imali smo sreće! Rano ujutru su došli po nas kolima, odvezli nas u selo Stoliv, koje se nalazi na suprotnoj obali od Kotora, uskom stazom uz zaliv, gdje su jedva prošla 2 automobila. Kada smo stigli na polaznu tačku, već je bila grupa starijih turista i odlučili smo da se popnemo što prije kako ne bismo smetali jedni drugima.
U početku se kamena staza uzdizala pod blagim uglom, hodali smo okruženi kestenima, bilo je lako hodati, sunce je tek izlazilo a naša planina se još nije previše zagrijala i kamenje je bilo mokro, noge su nam klizile blago ujednačeno u patikama sa gumenim đonom. Nasrecu, nasa vodica Marina nam je dala ranac za nase stvari, bilo bi nam lijepo sa torbama u rukama 🙂 Jakne nam nisu bile potrebne, ali savjetujem da je ponesete, gore je vjetrovito, kao i voda i hrana za par grickalica. Ubrzo smo se popeli u Gornji Stoliv, usput smo imali prijatan razgovor, saznajući nove stvari o našoj voljenoj zemlji.
Jako mi se dopalo selo, sve ove napuštene stare kuće, usamljeni stanovnik, bunar na takvoj visini, krave i naravno pogled na zaliv. U principu, ovo bi mi bilo dovoljno) Prošetali smo selom, pogledali napuštenu crkvu, koja je, začudo, bila opremljena automatskom mašinom koja je redovno zvonila. Čuvši glasove turista koji su nas sustizali, krenuli smo dalje. A onda je put prestao, nije bilo ni nagoveštaja traga, samo crveni tragovi na kamenju po kojima se Marina vodila i vodila nas sve dalje i dalje do prevoja.
Bobice drijena su nam ubrzo počele ležati pod nogama u ravnom sloju, čineći koštice još klizavijim, ponekad smo zastajali da uberemo bobicu ili dvije, jako ukusno, nikad prije nisam probao. Zvono se čulo cijelim putem, ali smo uspjeli vidjeti samo jednog konja odmah iznad sela, iako je, sudeći po količini kravljeg izmeta, ispred nas prošlo cijelo krdo!
Gotovo na prijevoju, potpuno oznojeni i bez daha, sreli smo grupu starijih francuskih turista koji su silazili u susret, pozdravljali se. Iskreno, bio sam iznenađen, njihovi vršnjaci u Rusiji sjede samo na klupama i u klinikama, a ovdje na takvoj padini! Istina, imali su drugačiju rutu, lakšu, i hodali su posebnim štapovima, bez njih mi se čini da se ovom strminom može spustiti tek na 5. tački.
Konačno smo stigli do prevoja, na naše iznenađenje zatekli smo tamo grob austrougarskog inženjera koji je projektovao lokalne puteve, kome smo ubuduće bili veoma zahvalni, jer je posle kozjih staza bilo zadovoljstvo prošetati ovi putevi! Šuma se potpuno promijenila, počelo je da prevladava četinarsko drveće, pod nogama se umjesto kamenja pojavila zemlja, zatim je hod, iako se nastavio uzbrdo do vrha Svetog Ilije, bio jednostavan i ugodan.
Na putu do vrha otvarali su se pogledi na suprotnu stranu planine Vrmac, usmjerenu prema Tivtu. Onda je bio i sam vrh, gde smo se zaustavili, da budem iskren, nijedna grandiozna reč nije dovoljna da opišem ovo mesto, imala sam samo jednu emociju, WOW!!! I nadahnjujuća radost što sam se i sam popeo na takvu visinu, sopstvenim nogama! A onda želja da se još više uzdignem, kojoj se nadam da ću ispuniti sljedeći put. Sjeli smo, slikali se, zagrizli i otišli u austrougarsku tvrđavu.
Šteta je bilo napustiti ovo mjesto i dugo smo se osvrtali, a sada, videći fotografiju planine Vrmac, pogledom tražim vrh, i mentalno ponovo prolazim kroz cijeli naš put. Ubrzo su počeli da nailaze ostaci vojnih formacija i mi smo se približili tvrđavi. Na moje iznenađenje, ljudi su živjeli u blizini, u bivšoj kasarni. Srdačno su nas dočekali, odmah prepoznavši nas kao braću Ruse) Morali smo ući u tvrđavu kroz prozor, nažalost imali smo jako slabu baterijsku lampu i nismo baš išli duboko. Najviše od svega me je pogodila kapela u jednom od odjeljenja pod paljbom topova, očigledno. Ostaci antičkih fresaka na potoku i na podu su mjesto postavljanja puške i uski prorez-puškarnica. Odlučili smo da se sami vratimo, ponudili su da nas pokupe sa tvrđave autom.
Spuštali smo se serpentinom, nekadašnjim jugoslovenskim parkom, dugo, dugo, odatle se pružao prekrasan pogled na Kotor i kruzere odozgo. Ali bilo je teško spustiti se zbog ne baš dobrih cipela, patika, ne najboljih cipela, samo mekanih patika sa debelim đonom! Ispod su nas već dočekali i odvezli kući, kako kažu, umorni, ali zadovoljni.
Veliko hvala momcima na brzom radu, ugodnoj komunikaciji i otvaranju Crne Gore sa nove strane. Vidjeti ona mjesta na koja gomile turista ne dovoze autobusi, uživati u lokalnim ljepotama ne žureći nikuda, vrijedi i potrošenog novca i umornih nogu!
Plan i opis ture možete pronaći ovdje: AVANTURE NA ZABORAVLJENIM PLANINSKIM STAZAMA (ili šetnja kroz napušteno selo, pregled austrougarske tvrđave i pogled na Bokokotorski zaliv sa visine od 800 metara nadmorske visine)
