Mnogo je mjesta u Crnoj Gori i regionu Crne Gore koja se mogu istražiti automobilom. Na primjer, odmor na crnogorskom primorju može se divno obogatiti jednodnevnim izletom automobilom do hrvatskog Dubrovnika kako biste istražili stari grad i kupali se u hrvatskom Jadranskom moru – što smo obavili tokom vikenda u sklopu programa izleta za naša sestra koja nas je posjetila.
Od Budve i Rafailovića, udaljenost do Dubrovnika je oko 90 km - to nije udaljenost po ruskim standardima 🙂 Vozite se autoputem E65 - to je glavna jadranska ruta. Moraćete da obiđete ceo Bokokotorski zaliv - ovde ne možete pogrešiti - sa strane Budve i Kotora vodi jedan put uz obalu. Prolazeći Herceg Novi, uskoro ćete vidjeti znak Debeli Breg - ovo je granična tačka Crne Gore sa Hrvatskom. Ljeti Rusima nije potrebna viza za Hrvatsku, pa bez straha ulazite u graničnu kontrolu. Ako ste u iznajmljenom automobilu, proverite kod kompanije koja vam je izdala auto uslove za putovanje u inostranstvo - carina će pogledati dokumente za automobil. Nakon crnogorske kontrole slijedi hrvatska, sve je otprilike isto i dobro došli u Hrvatsku!
Ušavši na teritorij Hrvatske, zaista smo uživali u putovanju nekoliko minuta, sve dok ... put se užasno nije pokvario - točnije, pretvorio se u šljunak, prekriven kamenom, ponekad malim, a ponekad vrlo velikim - ovo veselje je trajalo oko 5 kilometara! Vozili smo se brzinom od 20 km/h. U dvorištu je bila nedjelja, a radna oprema je mirovala - čini se da Hrvatima nije stalo do stanja cesta. Međutim, usput nas je zabavljao nadolazeći reli u retro automobilima - jadni Italijani i Francuzi - bojali smo se da će im se auti jednostavno raspasti!
Konačno se pojavilo more 🙂 Put se popravio. Prelijepo 🙂 Ima otoka u moru, vrijeme je odlično. Znakovi su olakšali pronalaženje kuda ići do Dubrovnika. Odvezli smo se u Dubrovnik, pratili znakove javnog parkinga do natkrivenog podzemnog parkinga. Napominjemo da u Hrvatskoj valuta NIJE euro, već kuna, tečaj je otprilike 7,4 kune za euro. Stajali smo i razmišljali, koliko je to - 15 kn/sat...? Parkingar nam je popularno objasnio da ćemo za 6 sati parkiranja naplatiti oko 12 eura - to je cijena dobre večere u Crnoj Gori! Jeftinije parkiranje za samo 10 kuna (=1,5 eura) uz cestu, dok su mašine za plaćanje parkinga prilično haotične - takvu mašinu još treba pronaći. Pljunuli smo i odvezli se do podzemnog parkinga...
Pogled nam je otvorio stari grad, prošli pristojan broj stepenica, sišli smo do kapije. Odmah na kapiji se plaća parking za 30 kuna po satu (= 4,5 eura)! Odmah mi je na srcu nekako toplije, čak i ako nismo na najskupljem parkingu 🙂
Tek što smo ušli na kapiju, napali su nas dječaci i djevojčice s ponudama kajakaških tura, iznajmljivanja automobila, izleta i drugih turističkih usluga. Osećam se kao ruski jug. Ljudi su samo mračni - a to je početkom juna, kada svi vodiči preporučuju dolazak na opuštajući odmor! Konobari stoje i neodlučno pozivaju sve prolaznike riječima “dobar restoran, dobra hrana”. Jedno treba reći, svi govore manje-više dobro engleski, u ovom se Dubrovnik bitno razlikuje od Crne Gore. Stari grad Dubrovnik je, naravno, prelijep, kao da je 3 puta veći od npr Budve ili Kotora.Ima široku ulicu kojom lako mogu proći dva automobila, ali je automobilima, naravno, zabranjeno ulazak. Postoje katedrale, palače i crkve u italijanskom baroknom stilu, koje svakako vrijedi pogledati. Istina, užitak šetnje uvelike su zatrovale gomile ljudi. U Starom gradu Dubrovniku se u principu primaju i euri, ali vjerujem da će se zaokružiti. Zamijenivši eure za kune u mjenjačnici u Starom gradu, otišli smo u potrazi za mirom i u nadi da ćemo najekonomičnije upravljati svojim kunama 🙂 U Starom gradu najmanji suveniri koštaju od 4 (!) eura, penjući se na tvrđavu. zid 10 eura (!), ulazi u sve muzeje i zanimljivosti, od 5 eura. Besplatno, možda, možete dobiti samo u katedralama. Našli smo restoran nedaleko od starog grada, gde smo odlučili da pojedemo i konačno odemo do toaleta 🙂 Na pitanje "gde ti je toalet", čuli su obavezno "moraš platiti" - ovo čujem prvi put vrijeme u Evropi, jednostavno ne mogu zamisliti da bi to mogli reći u Crnoj Gori. Kada je barmen saznao da želimo da jedemo, primetno se smekšao i pokazao na toalet. Kao rezultat toga, kvalitet hrane nikako nije odgovarao cijenama u ovom objektu: sladoled 30 kuna (4,5 eura), kava (nisam probao lošiju) 20 kuna, čaša flaširanog soka 25 kuna (4 eura ), ručak se sastojao od pakirane supe i drugog (pomfrit i pileći file) 65 kuna (=8 eura), pivo 35 kuna (=5 eura).
Dok smo bili u Dubrovniku, stekao se snažan dojam da grad nije vrijedan svojih cijena i da svi samo pokušavaju opljačkati siromašne turiste koji su godinu dana štedjeli za odmor. Gde se to videlo - penjati se na zid tvrđave, što nije ništa posebno - 10 evra!!! (a mi smo bili ogorčeni što se zid u Kotoru plaća, 3 eura 🙂) U Crnoj Gori pivo u najluksuznijem restoranu košta 2,5 eura, a usluga u Crnoj Gori je mnogo bolja za ovaj novac. Možda postoji usluga u Dubrovniku, ali za nju ćete morati platiti 3-4 puta više nego u susjednoj Crnoj Gori.
Umorni od vrućine i ljudi, odlučili smo da se vratimo do auta po kupaće kostime. U tom trenutku smo odlučili da se ipak preparkiramo i uštedimo koju kunu za normalan obrok 🙂 Vozeći se par kilometara prema izlazu iz grada, naišli smo na put koji nikome nije trebao bez znakova o plaćenom parkiranju, na planina - kako se ispostavilo, preko plaže St. Jacob. Nakon lutanja, našli smo spust - i konačno, kako kažu Britanci, potpuno su “uživali”, pijući hrvatsko Ožujsko pivo u bocama od 0,33 za 20 kuna (2,5 eura), kupajući se u toplom moru i izležavajući se na plaži.
Oprostite mi na tako dugoj istoriji - bilo je toliko utisaka! Vjerujem da se u Dubrovniku može ugodnije provesti, ali pri prvom posjetu nismo baš uspjeli. U kafiću na plaži konobar je potvrdio da je Dubrovnik preskup, u drugim gradovima u Hrvatskoj trebao bi biti bolji. Morat će provjeriti 🙂
Možda ćemo sljedeći put uspjeti detaljnije istražiti Hrvatsku i posjetiti poznate Plitvička jezeranalazi u unutrašnjosti zemlje.
