Tražimo dugoročni najam. Usput smo se susreli sa lokalnim stanovnicima koji nam pomažu da pronađemo pravi stan po pristupačnoj cijeni. Jedan od ovih mještana - Mirko - pozvao nas je kod sebe i, uočivši naše interesovanje za njegovo drvo pomorandže, ponudio se da se počasti narandžama pravo sa drveta! Mirko je otresao granu i dao nam cijelu vreću! Ovdje se očito s pomorandžama postupa jednostavnije nego u Sibiru 🙂 Narandže u Bokokotorskom zalivu su blago kisele, a koriste se uglavnom za pravljenje svježe iscijeđenog soka. Ipak, uspjeli smo kupiti apsolutno neuporedive pomorandže koje rastu na području Bara (ovo je već na Jadranu, sat i po vožnje od nas). Standardna cijena kilograma takvih narandži je 0,5-0,7 eura! Sada imamo dvije vrećice narandže u našoj kuhinji - hitno moramo kupiti sokovnik, sada razumijem zašto se narandže "prebacuju" u sok.
Odavno smo planirali da kupimo objektiv za naš Nikon D90, ali ovdje, u Crnoj Gori sa prekrasnim pogledom, postao je obavezan. Pokušali smo to pronaći ovdje, ali bezuspješno. Rečeno nam je da u Srbiji, koja se graniči sa Crnom Gorom, postoji dobar izbor sočiva. Mislili smo, razmišljali i odlučili - idemo u Srbiju! Jezik nešto već kao niti kao znati! Izrazi "Colico Costa" (koliko košta), "Škrti!" (skupo) i "Gdje je toalet?" (gdje je toalet?) naučio napamet!
Vlak je bio najbolji način za kretanje. Na internetu smo pogledali red vožnje vozova za Beograd i nazad i do 18 časova stigli u Bar, odakle polazi voz.
Ostalo je malo vremena do voza, a stomak je pokazivao znake gladi, pa smo odlučili da se odvezemo do starog dela grada, prošetamo tamo i negde nešto pojedemo. Kad smo stigli do starog grada, jako smo ogladnjeli i krenuli pravo u potragu za najbližim kafićem. Nisam morao dugo da tražim - odmah iza autobuske stanice (ili igrališta? - bilo je teško razaznati o čemu se radi, jer su autobusi stajali na ovom mjestu, a djeca su igrala košarku) nalazio se neupadljiv kafić tzv. Aquadukt. Tamo praktično nije bilo posetilaca; sjeli smo na drugi sprat, odakle se pruža prekrasan pogled na ruševine tvrđave.
Naručio sam sebi "crveni rižoto" - prste poližite! Koštao je samo 6 eura, a na ogromnom tanjiru su bile dvije hrpe od kojih sam jednu pojela, a drugu je morala ubaciti mužu, jer. više nije odgovarao 🙂 Rižoto je bio sa plodovima mora; Svidjelo mi se što su bili veliki komadi dagnji, lignji, rakova - općenito, vrlo ukusno. Osim toga, serviran nam je poseban krem sos. Muž je naručio za sebe "kebab" - male mesne kobasice i gustu riblju čorbu odličnog ukusa i mirisa (kebab -5 eura, supa - 2 eura). Čaj i kafa koštaju 50 centi. Odnos za novac je jednostavno odličan, toplo preporučujem da odete tamo!
Dakle, naš voz kreće u 20 sati, a u 7 ujutro bi već trebali biti tamo. Vozovi za Srbiju saobraćaju redovno, tako da nije bilo teško kupiti karte. Uzeli smo dva kreveta (prodavali smo, naravno, najskuplja sedišta) za 80 evra... Automobili su veoma stari, ali su nam sedišta bila manje-više udobna: bio je to kupe za dvoje, kreveti su širi i duži od naših ruskih, madrac je vrlo mekan i udoban, ima umivaonik (iako ne radi...) i općenito je ovdje prostranije. U prvih 20 minuta našeg putovanja nije bilo ništa zanimljivo, ali onda su počeli zadivljujući pogledi (poželjno je, naravno, ići dnevnim vlakom da vidite svu ovu ljepotu); vidio čuveni, najviši most u Evropi, poznat kao Đurđevičev most, koji je dugačak 366 metara i visok 168 metara.
U 22 sata otišli su na spavanje, ali su se u 11 probudili crnogorski graničari, a u 12 - srpski; nije bilo problema. Na srpskoj granici, međutim, ušla je jedna žena i da nas pita za nekakvu "džaku". 🙂 Odgovorili smo joj - "ne kažemo dobro" i "ne razumemo te"; nasmiješila se i otišla. Tek kasnije, šetajući Beogradom, shvatili smo šta ona hoće od nas – u jednoj od radnji bila je torba, a na njoj je pisalo – „vreća“.
