Danas idemo u posjetu Ulcinju - kada smo prvi put došli u Crnu Goru, nismo stigli do Ulcinja, iako smo čitali i čuli dosta o veličanstvenim pješčanim plažama, i o orijentalnim bazarima i starom gradu, i o poseban karakter grada, povezan sa blizinom albanskih granica. Dakle, danas se čini da sunce ponekad izađe iza oblaka i možete dogovoriti prvo upoznavanje sa Ulcinjem prije nego što se u njega nagrnu gomila turista. Od Kotora do Ulcinja ima oko 90 km - a ovo je drugi kraj zemlje, najjužniji grad, i na ovaj način moramo proći cijelu obalu. Kako volim ovu zemlju zbog njene minijaturne veličine i gustog rasporeda ljepota prirode, kulture i arhitekture! Otišli smo, opet vozim! Idemo - ne žuri. Na račvanju u Petrovcu skrenuli smo u krivu stranu - kako se ispostavilo, prema Skadarskom jezeru, napravili mali zaokret do prvog okretišta - ali smo dobili zadivljujući pogled na primorske lagune u okolini Petrovca - put je ponovo krenuo gore . Prilikom približavanja Ulcinju kvalitet kolovoza je nešto pao, tačnije, nema pola trake za saobraćaj 🙂 Radujemo se kada vidimo radove na putu. Do ljeta će praviti slatkiše sa puta.
Stigli smo. Ulcinj je, kako ga vidimo, prilično veliki grad za crnogorske standarde. Dosta privatnog sektora, planinski teren, put se spušta do mora.
Odmah primećujemo orijentalni prizvuk - prema statistici populacije 90% - Albanci, svi natpisi i reklame su duplirani na srpskom i albanskom, ima džamija. Ono što danas treba da se vidi je Stari grad koji lako pronalazimo, kao i besplatan parking od kojeg se već odvikavamo 🙂 A evo i tvrđave. Tvrđava je skoro prazna i pusta. Od starog grada u Kotoru i Budvi razlikuje se po tome što se nalazi na stijeni, ali i strši u more. Negdje ispod, valovi se s bukom razbijaju o podnožje litice. Drago nam je što smo došli ne tokom turističke sezone - tvrđava nam skoro u potpunosti pripada. Odlučili smo da bi bilo lijepo malo pojesti, uživajući u pogledu na more i tvrđavu, ali skoro svi kafići i restorani su zatvoreni, mnoge zgrade su jednostavno uništene, drveće raste na ruševinama, mačke se ovdje osjećaju kao puni vlasnici . Čini se kao da je prosperitetni grad u prošlosti napušten zbog neke katastrofe: kućni potrepštini onih koji su ovdje živjeli vide se iza porušenih zidova nekih kuća, zavjese vijore na vjetru... smeće se razvlači ... muzeji su zatvoreni.
Našli smo kafić - odatle svira orijentalna muzika, stolovi su postavljeni na uličnoj terasi, na šanku je korpa voća. Nažalost, nije bilo moguće pronaći konobara, a zapravo ni jednu živu dušu. Treba napomenuti da je dio grada i dalje naseljen, jasno je da su neke od kuća obnovljene i dovedene u red, smeće uklonjeno - nadamo se da svijetla budućnost čeka i ostale stanovnike ove veličanstvene tvrđave . Šetajući, sreli smo prve lokalne stanovnike:
Izgleda da je ovde otvoreno par restorana, žene pomeraju stolove. Prepušteni neužurbanom ritmu života i nabijeni filozofskim raspoloženjem, ne usuđujemo se da ih odvratimo od posla i izdržimo do Male plaže, gdje se nalazi nekoliko picerija i odakle se otvara zadivljujući pogled na tvrđavu. Kao i obično, izbor restorana ispao je vrlo uspješan - super pizza calzone, riblja čorba i miješana salata do posljednje mrvice vrijede plaćenih eura. Generalno, moram reći da je u Crnoj Gori hrana veoma ukusna. Ne sjećam se nijednog kafića u kojem ne bismo voljeli hranu - gotovo svugdje se sve kuha pred vama, a posebno za vas, ovdje se ne praktikuje zagrijavanje. Uživamo u hrani i pogledu na liticu i tvrđavu. Vreme je da idemo kući. Bliže ljeto ćemo doći da testiramo pijesak na Velikoj plaži. Kažu da ima posebno ljekovito djelovanje.
