Izašli smo iz auta, ali u Beogradu je hladno! A zašto nismo pretpostavili da će tamo biti hladnije nego u Crnoj Gori? Generalno, bilo je negdje +3, a mi smo u laganim jaknama i ljetnim cipelama, užas. Mislim da je zbog toga naše razumevanje Srbije jako pokvareno...
Srbija, za razliku od Crne Gore, ima svoju valutu - dinar; 1 evro = 110 dinara. Ne savjetujem vam da mijenjate novac odmah na stanici, jer. kurs tamo nije posebno povoljan; "mjenjači novca", tj. mjenjačnice su na svakom ćošku pa je bolje prošetati malo i promijeniti novac na drugom mjestu. Inače, na samoj stanici, odnosno na izlazu iz nje, nalazi se turistički centar u kojem će vam uvijek pomoći; tamo možete dobiti i besplatnu mapu grada i novine sa najnovijim vijestima na engleskom. lang.
Dakle, otišli smo do najbliže prodavnice, gde bi, kako nam je rečeno, trebalo da bude fotografska oprema. Zaista, prodavnica je imala fotografsku opremu, ali smo saznali da su Sigma objektivi „previše profesionalna oprema“ i da ih uopšte nema u Srbiji. Dakle, vijest... Morali smo drastično promijeniti naše planove i prebaciti se na objektiv drugog proizvođača, na Nikon (nismo mogli otići praznih ruku). Idemo u drugu radnju; Na sreću, nalazio se gotovo u centru starog dijela grada, gdje se nalaze brojne znamenitosti. Inače, do nje se može doći ovako: od stanice treba da sednete tramvajem broj 2, koji ide levo na izlazu sa stanice, i dođete do stajališta Kalemegdan; i već ima mnogo zanimljivih znamenitosti koje se mogu pronaći prateći znakove.
Brzo smo pronašli našu Nikon prodavnicu, kupili pravi objektiv i krenuli u šetnju beogradskim ulicama. Nešto nam nije pošlo za rukom, jer. sigurno nam je bilo hladno, pa smo šetali od jednog do drugog kafića da se nekako zagrijemo. U jednom od kafića koji se zove Snežana, posebno nam se dopala topla čokolada - gusta i sa šlagom, dobro zagreva.
Onda je konačno izašlo sunce i otišli smo do najbližeg parka, koji je nekada bio tvrđava.
slomljeni zid
Mlade i stare generacije
Prilikom kupovine bilo kog proizvoda, strani državljanin, prilikom izlaska iz zemlje, ima pravo da vrati dio njegove vrijednosti u iznosu PDV-a, najčešće od 10 do 17% posto. Prilikom kupovine objektiva, kompletirali smo svu potrebnu dokumentaciju, a ostalo je samo da stavimo pečat na carini. Stoga smo odlučili da rano odemo do stanice i saznamo gdje se nalazi ova carinarnica. Na naše veliko iznenađenje, ni turistički centar, ni radnici stanice, pa čak ni policija nisu znali gdje je carina! Već smo počeli da brinemo, takođe nismo želeli da izgubimo 160 evra. Onda smo počeli da se uveravamo da carinici treba da budu na graničnom prelazu i tu će nam sigurno staviti pečat. Da, oko dva sata ujutro stali smo na graničnom prelazu, ušli su carinici i provjerili dokumente. Ja im dam svoj papir da stave pečat, a oni - "ne, mi ne stavljamo takve pečate, sad, da ste išli autobusom, dali bi vam takav pečat." Bili smo u šoku.
Još uvijek vam ne mogu reći kako smo se vozili nazad. Ovaj put smo odlučili da uštedimo i zauzeli smo mesta za 40 evra za dvoje. Koliko smo se kasnije kajali! Svaki kupe je imao 6 sjedišta. U našem kupeu je bilo društvo od 4 vesela arhitekte, kojima se usta nisu zatvorila ni noću. Pa dobro, ovo je glupost. Najneugodnije je bilo to što je u odjeljku bilo jako hladno, baterije se praktično nisu zagrijale. Nekoliko kupea dalje od nas, neki hrabri Srbin priredio je koncert na zahtev i urlao tri sata. Uz sve to, zaspati je bilo jednostavno nerealno, čak ni u sjedećem položaju.
