Dok smo se vozili do Bara Na putu tamo i nazad, uvijek sam obraćala pažnju na brojne znakove koji su označavali znamenitosti. Nazivi koji su me najviše zaintrigirali bili su "Hradište" i "Praskvitsa". Ispostavilo se da su to manastiri. Čudno, uspjela sam iz prvog pokušaja nagovoriti muža da skrenemo i brzo pogledamo manastir Hradište.
Iako se dan bližio kraju i sunce već zašlo, nismo nimalo požalili što smo otišli tamo – nije bilo žive duše, vladala je samo tiha, pomalo tmurna i misteriozna atmosfera crkvenog kompleksa. Dok smo lutali po crkvenom dvorištu, iznenada je zasvirao stari snimak muškog hora crkve. Očigledno su nas primijetili. Naravno, nismo mogli razumjeti šta pjevaju, ali odjeci njihovog pjevanja širili su se cijelim kompleksom, dodajući boju tmurnoj atmosferi.
Crkva Svetog Nikole bila je otvorena; bilo je fascinantno diviti se drevnim freskama na njenim zidovima. Više o tome pročitajte u Vodiču – Manastir „Gradište“.
Na povratku smo primijetili jednu biljku; razlikovao se od drugih po tome što su na njemu naši sveprisutni sunarodnici ostavili poruku:
