Jednog dana će mi zaista nedostajati ova mjesta. Da, već mi nedostaješ. Jutarnja magla je zavila Zaliv, a Orahovac se gotovo i ne vidi. Garaža je pod ključem, kapije koje nikada nisu zatvorene su spojene i uvijene žicom. Narandže su sazrele i popucale, a ruzmarin još cveta, ali stol i klupa su prebačeni jedan preko drugog, ljuljaška je vezana u čvor, kapci su gluvi a ja nemam ključeve od kuće. Gladim zidove i sjedim na trijemu.

Uskoro će doći kiše, bašta će se smočiti i prljavo lišće će se zalijepiti za mokri kamen staza. Vjetar će se podići, ali novi vlasnici su sve uklonili, a on će samo otkinuti ostatke lišća. Planinska rijeka Luta će se probuditi, počeće da ključa, bježeći pravo iz stijene. Ispod kuće Potok će praviti buku. Pretprošle zime spavali smo u Bijeloj sobi, a činilo se da je ispred prozora vodopad.

Pada kiša; ali već u januaru će narcisi procvjetati. Tako divno: svaki dan nešto novo u bašti. Probudiš se - i trčiš da pogledaš, kao ispod jelke, kakvo je iznenađenje.

Na nebu vlada ludilo! Vrijeme zalaska sunca. Koliko god dan bio siv, uveče, pred zalazak sunca, sunce će se sigurno pojaviti barem na nekoliko minuta iza oblaka - a onda će planine biti sjajne, u odsjaju neba - crno-crvene , crvena, žuta, grimizna...

A onda će noći postati potpuno crne i prozirne nakon kiše, a vi ćete mirisati tako toplo i more da želite da budete glupi! Mislio sam da miriše na topljenje snijega. Ali ne, ovo je međunarodni miris proljeća.

Proljeće znači da je vrijeme za početak motociklističke sezone. Nema ništa bolje nego napraviti krug oko Zaliva.

Boka nije samo more i planine. Na koje se ne možete naviknuti. Odeš da baciš smeće, zviždiš, mašeš kesom, pa se osvrneš – i vau! More. Planine. Boka nije samo 100 kilometara oko zaliva: od Kotora do Herceg Novog, preko Perasta i Risna. Ovo je mali, ali dubok mravinjak od venecijanskog, turskog, austrijskog i svakojakog drugog grančica i zrna pijeska. Ne morate ništa dirati, samo pogledajte izbliza - a ima toliko zanimljivih stvari! Stotine i hiljade brodova je bilo ovdje. Na ovim obalama odigrale su se stotine bitaka velikih imperija. Stotine i hiljade turista dolaze svakog dana da vide Boku. Ali Boca je živ. Ona nas gleda.

Zakotrljajte se i pogledajte oko sebe - proljeće! Čamac se zaglavio za mirnu vodu. Tamne padine najednom su se smekšale, tu i tamo su pustili nešto tako mlado, tako nepristojno zeleno, da se i radujem i kunem, i ne mogu da verujem svojim očima!

Leto je pred nama. Uvala vrije, priprema se za sezonu. Sve se dobro vidi sa krova, pažljivo zakoračiš, cementiraj, položi obraz na vruće crijepove - evo Prčanj, evo Kotor, evo zvonika Sv. Staše. I nisam sam na krovu, i sve je u blizini. Boca je tako prijatna!

A kada sezona počne, biće veoma vruće! Morate spavati na balkonu i gledati u zvijezde i zaljev. Ako nema vjetra, onda svjetla s druge strane crtaju čudne slike na vodi - mnogo sam gledao i pokušavao shvatiti i nisam razumio šta je to. Ali rano ujutru, san i vazduh su veoma slatki, i samo zvižduk broda koji ulazi u zaliv tera vas da otvorite oči. Nebo je plavo i vedro, i zabavno je probuditi se, posmatrajući kako žuto sunce nežno počinje da liže crnilo noći sa vrha Vrmca.

Rano-rano jutro, sve je već zaspalo i ništa se još nije probudilo. Tišina. Kafić je, naravno, i dalje zatvoren, ali je pekar, naravno, već okačio torbu na kvaku.

Uska staza. Niko nije sa mnom. Sam sam... A ti imaš zelene, veoma zelene oči.

Hvala ti Boca. volim te, Boca!

Autor: Bulat Gizatulin